Gdje smo bili

Dana 14.07.2017. godine članovi HPD Strmac Krešimir Slobodnjak, Željko Brčić, Drago Vrbanić, Krešo Kušenić, Darko Grgić, Tiho te gđa. Branka iz HPD Psunj Pakrac uputili su se iz Nove Gradiške u posljepodnevnim satima na izlet na najviši vrh Julijskih Alpi Triglav.

Prva "stanica" bio je Zagreb gdje smo "pokupili" još dva člana društva Krunoslava Malenicu i Luku Petrića. Nakon prometnog "čepa" na zagrebačkoj obilaznici kojega smo ipak prošli relativno brzo, ubrzo dolazimo na Hrvatsko–Slovensku granicu, te auto cestom do izlaza Lipce. Nakon silaska s auto ceste krećemo u pravcu Bohinjskog jezera te uz "navigaciju" Kreše Kušenića (koji je rutu dobro prostudirao) dolazimo do doma Koča na Vojah gdje noćimo. Ubrzo nakon večere na terasi odlazimo spavati svjesni da je sutra naporan uspon i da se treba dobro odmoriti. Pošto smo rano utonuli u san sutran 15.07. svi su učesnici izleta u dogovorenom ranojutarnjem terminu bili spremi za polazak automobilima na početnu točku uspona na Triglav - Pokljuka. Tokom vožnje u oko nam je upao prekrasan pogled na Bohinjsko jezero koje je u rano jutro skoro skroz pod maglom no pošto nemamo vremena za traženje idealnog vidikovca nakon nekoliko snimki  s najpogodnije točke krećemo prema Pokljuki. Na početnoj točki uspona smo bili oko 7 h i nakon kraćeg preslagivanja stvari u ruksacima krećemo na uspon. Na obližnjem putokazu piše oznaka Triglav 6 h što uvjek na početku uspona izaziva laganu nelagodu. Najprije idemo kroz borovu šumu te se ubrzo nakon izlaska iz šume otvaraju prekrasni prizori okolnih vrhova. Nakon više od sat vremena hoda dolazimo do prvog račvanja puteva gdje na putokazu piše Triglav 5,30 h (na to smo bili upozoreni od Kreše Kušanića koji je ovu rutu prije prošao) no ubrzo dolazimo do druge table gdje je oznaka 5 h što izaziva olakšanje. Nakon još sat i po hoda dolazimo do Vodnikovog doma gdje pravimo veću pauzu za jelo i piće. Neinformirani članovi uspona u koje i sam spadam koji su od početne točke nosili veće količine vode osječali su se "namagarčeno" kada su vidjeli da ispred Vodnikovog doma ima protočna slavina no takve stvari su sastavni djelovi planinarenja. Nakon polustane pauze krećemo dalje i ubrzo se nisko raslinje koje nam je do sada bilo pratilac zamjenjuje feratama i stijenama.
Specifičnost ovog uspona je što se odredišna točka počinje vidjeti već nakon pola puta no iako gledajući zračnom linijom nije velika udaljenost sam pogled prema visinama rasteruje nadu da ćemo ubrzo stići. Hodamo dalje, nagib terena se sve više povećava te oko podneva stižemo do planinarskog doma Planika pod Triglavom gdje trebamo ostaviti stvari i krenuti na završni uspon. Vrijeme nije obećavajuće štoviše zadnja dionica puta je bila pod oblacima i nakon kraćeg vječanja i gledanja vremenske prognoze zaključujemo da se odmorimo i ako vremenske prilike budu dozvoljavale krenemo dalje između 15 i 16 h. No imali smo sreće, nakon lošeg vremena i kiše došlo je do razvedravanja te ekipa sada olakšana većinom stvari koje su ostavljenje u domu kreću na završni uspon. Sada počinju prave ferate i ikao je Triglav nadohvat ruke treba nam dva sata što zbog konfiguracije terena što zbog gužve da stignemo do vrha. Velikoj većini učesnika pohoda ovo nije prvi uspon na Triglav no ipak dvojci članova ne samo da je prvi uspon nego i najviša nadmorska visina na koju su se do sada popeli. Iako su ostali učesnici uložili veliki napor da ih se nagovovori na planinarsko krštenje zamkama po stražnijici svi pokušaji bili su bezuspješni. Nakon obaveznog zajedničkog slikanja na vrhu i slikanja panorame sa svih strana (jer su se oblaci skroz povukli) nakon pola sata zadržavanja krećemo na silazak do doma Planika. Usput nailazimo na malu divokozu koja spremno pozira svim zainteresiranim snimaocima što većina učesnika pohoda koristi. Oko 19 h dolazimo do doma na zasluženi odmor, večeru i okrijepu (alkoholnu i bezalkoholnu) te po strogim pravilima kućnog reda u 22 h odlazimo na spavanje.

U jutro sam se na sreću probudio vrlo rano te pogledavši kroz prozor vidio prekrasne prizore svitanja po veoma vedrom vremenu što ni u kojem slučaju nisam htio propustiti. Nakon dizanja svih učesnika pohoda donosimo doluku da se samo spustimo do automobila bez alternativnog nedjeljnog izleta. Strah od gužve na granici je bio veći, te odmah krećemo za Hrvatsku. Ali naravno izlet ne može završiti bez stajanja te u Samoboru razmjenjujemo utiske i doživljaje s veoma uspjelog izleta.