Gdje smo bili

Rano jutro, pola šest...nije moja Milena nego moja Višnja i ja napuštamo kuću i juriš na polazište BUS- a koji će nas, s našim dragim planinarima, odvesti na dugo očekivani izlet.

Rekoh da smo pošli u pola šest – ali, još samo prozor, još samo provjera plina , još samo . . i stigli smo – izvrsno, minutu prije polaska. Pozdravi s ekipom, upoznavanje gosti iz Požege, doček naših članova iz Broda i već polazimo. Pristojno, prvo pranje zubi tek pred Novskom gdje kupimo još dvoje izletnika. Slijedeće pristajanje u Zagrebu, red je pokupiti i vodiča izleta i ostatak ekipe. Tu je bilo i drugo pranje zubi – odličan kalodont s geografskim porijeklom iz Cernika nam je osigurao Kruno. Vjerujući Vakuli tijekom putovanja su provedene temeljite pripreme protiv kiše – otpjevali smo antidodolsku pjesmu i zadužili atestirane kabanice. Ne moožeeee naam kišaa ništaaa . . usputna kava i evo nas u domu u Tuku.

Rutina je došla do izražaja, jednom rukom izbacivanje ranca, drugom sendvič u usta, trećom – ma ne, zanio sam se, nema treće. Sada sendvič u zube pa onom rukom vezanje cokula i spremni smo za planinu. Da nam ne bi pao šećer ispraznili smo i jedan pakung svježih, novogradiških smokava. I dolazi onaj tužni trenutak rastanka – ekipa zečeva ode na, kao, dužu stazu, a ekipa puževa na kraću / koja je, normalno, trajala koliko i ova , kao, duža/. O putu postoji stotine zapisa i detalje pogledajte na sličicama, a ja samo napominjem da je najnestašniji zec bio Ante – em je cijeli dan jurišao, em ne zna gdje je bio, em je nekoliko puta ispitivao teren van planiranih staza – ma, sve same pohvale. Ali – mora se priznati – prvi je zec koji je utrčao u cilj. Pazite – uistinu utrčao – da li je to bila demonstracija snage ili se možda nečega poplašio to još uvijek nije razriješeno. Kako se spuštala večer tako evo i nas do doma. Home sweet home – baš je bilo tako – ugodne i tople sobe, uredno, topla voda i brzo smo se privikli na konačište. Uselili, malo pranja i presvlačenja i evo nas na večeri. Kuhinja dobra, crno velebitsko pivo hladno – život je lijep. Kako svaki dan donese i iznenađenja na koja se ni ne pomišlja tako smo i mi bili počašćeni dolaskom Rod Stewarta koji nam je poslužio večeru i počastio nas sa nekoliko selfija – prepoznati ćete ga. Večer osmjeha i ozarenih lica je privedena kraju već iza 22 – ipak su to bijele stijene i 6 – 8 sati hodanja. Čak se nije odigrala niti partija bele. Moram reći – velebitsko crno je ostavilo dojam na sve konzumente da sam JEDINI pio vino – i to dobro vino. Na kraju sam ipak morao provjeriti i šta je to u tom pivu. Po reakciji rekao bih – nešto za uspavljivanje.

Dan drugi – doručak, kavica, prepričavanje laži – ma ništa me ne bole noge, i svi skupa / kako se zečevi ne bi opet raštrkali/ put Samarskih stijena. Konačno i Vakula pogodio i počelo je i kišiti. Ali – šta nas briga, iako antidodolska danas nije djelovala, ali zato imamo odlične kabanice. O ljepotama samarskih stjena, Skaline, Piramide, Vidikovca, Dolina faraona, Doline suza i Doline mira, Ratkovom skloništu se puno zna i dah te ljepote osjetite u sličicama s izleta. Moram pripomenuti da je ova, inače zahtjevna planinarska staza bila dodatno otežana i rizična zbog kiše koja nas je pratila. Za grupu od 33 hodača među kojima su bili i početnici , i to baš pravi početnici kojima je ovo prvo hodanje, s rasponom starosti – ne, ne, životnog iskustva – hodača od 25 do 65 i da je grupa mješovita ovo je bilo vrlo rizično hodanje. Iako smo evidentirali 20-ak naguravanja sa stijenama i jednu manju ozljedu čela ipak možemo reći da je izlet završio sigurno i sretno. A bilo je i poučno – napr. da nije dobro juriti ispred vodiča jer lako pogriješiš stazu i isto tako da se razvučena grupa mora „povezivati“ / što će reći da zadnji iz prednje grupe mora pričekati prvoga iz naredne grupe/ na svim mjestima raskrižja puteva – naročito pri ovakvim hodanjima i po nepoznatom terenu. Usprkos provedenim mjerama zaštite planinarke su svakim satom hodanja postajale sve vlažnije i na kraju mokre do kože. Bolje nisu prošli niti planinari. Na povratku, u domu, dočekala nas je suha roba, hladno piće, okrepa – sreću čine stvari male. I kako naslućujete uslijedili su trenutci sjedanja u BUS i povratak kućama. Tijekom povratka uručene usmene pohvalnice iz ureda predsjednika – za naj puža – Višnji i za naj zeca Bori / ma ne, nije zbog godina planinarskog staža/. Nemojte brinuti, onaj Krunin kalodont smo potrošili tijekom povratka.

Gledam - u cijelom tekstu gotovo niti riječi o kamenu, mahovini, planinskom cvijeću, borovima, smrekama, bukvama i klenovini, o kamenim prstima, stjenjacima i kukovima – ali, valjda ćete ih se sjetiti i iz ovih napisanih riječi više okrenutih nama, čovjeku.
Volim vidjeti ta lica na kraju izleta – svi nekako nasmiješeni, blagonkloni, čovjekoljubivi . . . . iza sebe imamo dva lijepa i ugodna dana, vraćamo se poznatim domovima i planiramo da se s ovakvom ekipom treba nešto slično ponoviti. De, se ono sjetite - zašto ja volim planinarenje :-)