Gdje smo bili

Zavoj za zavojem, serpentine kroz šumu se samo nemilosrdno nastavljaju dok pokušavamo prijeći iz BiH u Crnu Goru. Imam osjećaj da smo jedini na cesti u krugu od 50 kilometara. Jesmo li pogriješili što smo izabrali put koji se iz Sarajeva spušta sa istočne strane prema Žabljaku? Možda smo trebali odabrati put preko Foče? Ipak, sve informacije su tvrdile da je ovaj put bolji, nema makadama, malo je kraći, a trebali bi prijeći preko mosta iznad Đurđevića Tare. Svi hvale taj pogled.

Već je 19 sati, uz pauze u Banja Luci i Sarajevu vozimo se prilično dugo, Dragan i ja od 10 sati iz Okučana, Marin od 8 iz Zagreba, a Matija koji nas je sve pokupio tog lipanjskog četvrtka iz Zlatar Bistrice vozi još od 7 sati. Iza zavoja bez broja ukazuje se granični prijelaz sa Crnom Gorom. I carinik se čini iznenađenim. Još nas čeka 70 kilometara puta do Žabljaka, nakon što smo se cijelo vrijeme nemilosrdno penjali cestom, sad se počinjemo spuštati prema Pljevlji. Mrak se prijeteći spušta, možda ipak nećemo danas vidjeti most na Tari. Ovaj put izgleda vrlo naporno, hoće li se isplatiti? Kad smo planirali ovaj posjet, za Crnu Goru smo se odlučili jer smo mislili da je blizu i ima nevjerojatno prirodu. Sad znamo da baš i nije blizu, a kakva je priroda to ćemo tek morati vidjeti, ali slike i iskustva planinara izgledaju obećavajuće. Večeras spavamo u kampu u Žabljaku do kojeg smo očekivali da ćemo stići prije 9 sati, jer sam se nadao da ćemo stići svratiti do turističke zajednice da kupim kartu Durmitora i raspitam se malo o stazama. Tiskana literatura Durmitora u Hrvatskoj nije baš lako dostupna. Kako se približavamo Pljevlji, tako i sat otkucava 9 sati, karta će morati pričekati do sutra ujutro. U kamp u Žabljaku stižemo tek poslje 22 h. Dočekuje nas vlasnik koja nam pokazuje kućicu koju smo rezervirali. Ugodno smo iznenađeni, kućica baš ima šarma. Ima 2 spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinju, kupaonicu, čak i internet (ne baš brz, ali svejedno). Sasvim dovoljno.

Ujutro kad je svanulo, napokon možemo vidjeti gdje smo došli, razgledati Žabljak, i isprobati lokalnu kuhinju. Žabljak je vrlo malo mjesto, ali je najveće mjesto u okolici Durmitora. Planinski turizam je očito ovdje uzeo maha pa postoji ponuda dobrih restorana i mnogo reklama za smještaj. Za danas je bio planiran uspon na Prutaš, vrh visok 2393 m, koji je vrlo popularan zbog jednostavnog pristupa, ali i nezaboravnog pogleda. Prilaz prema Prutašu se najčešće odvija zapadnom stazom iz Todorovog dola koji se nalazi pred kraj ceste Žabljak - Trsa i traje oko sat i pol. Druga varijanta je uspon južnom, nešto položenijom, malo dužom (2h 15 min), ali iznimno lijepom stazom. Mi smo se odlučili za tu varijantu. Oko 10 sati smo krenuli cestom Žabljak - Trsa prema početnoj točki uspona na vrh. Vožnja ovom cestom je pravi užitak. Sa desne strane gledamo na stijene Durmitorskog masiva, a s lijeve strane puca vidik na dolinu prekinutu kojim manjim jezerom (Suva lokva, Modro, Pošćensko jezero). Nekoliko kilometara nakon prijevoja Sedlo, s kojeg vodi staza prema Bobotovom kuku, dolazimo do početne točke našeg uspona. Tipičan je lipanjski dan što znači da je osjetan utjecaj Sunca, osobito u planini. Nakon kraće pripreme, započinjemo uspon. Staza se odvaja okomito na cestu i kreće blago uzbrdo, a potom ide strmo do uspona na Škrčko ždrijelo. Na tom mjestu se odvaja staza koja vodi dolje na Škrčka jezera i naša staza koja vodi sjevero-zapadno grebenom prema Prutašu. Pogledi kojima smo izloženi su uistinu impresivni. Po malo napredujemo grebenom, čas gledajući južno, čas sjeverno, te nakon 40-ak minuta vidimo visoravan koja s bočne strane ima vertikalne linije, koje izgledaju kao prutovi. Očito, radi se o Prutašu.Pogled sa Prutaša ispunjava sva očekivanja, sa južne i zapadne strane vide se doline Durmitora podijeljene cestom, a prema sjeveru vide se stjenoviti Bezimeni vrh i Bobotov kuk (koje nažalost nećemo ovaj put posjetiti). Jedino što nedostaje je pogled na Škrčka jezere, pa nakon kraće pauze odlučujemo se spustiti sjevero-istočno na vrh koji nudi impresivan pogled na Malo i Veliko Škrčko jezero. Povratak je bio istom stazom, jedina razlika je što se sada divimo južnoj strani Durmitora. Nevjerojatnom slučajnošću, u Žabljaku se baš danas zatekla ekipa HGSS-a iz Nove Gradiške. Oni su se uspješno uspeli na Bobotov kuk, a dan prije na Maglić, a povezali su ih putem preko Foče koje se čini kao nešto lošiji od naše varijante. Ovu i slijedeću noć ćemo provesti u kampu kod Boće u Razvršju. Vjerujem da ćemo se lakše povezati s prirodom ako bar jednu noć provedemo na otvorenom. Drugi baš i nisu tog mišljenja...

Noć u šatoru je bila vrlo mirna i ugodna. Toliko ugodna da mi je bilo žao što smo uopće postavljali šator, mogli smo spavati na otvorenom. Sunce već oko 7 sati pokazuje svoju agresivnu narav, inzistira da je vrijeme za ustajanje. Danas ćemo promijeniti plan jer je Dragan na vlastitoj koži iskusio da sir i ljeto nisu dobra kombinacija. Jutro smo iskoristili tako da smo otišli na doručak, a nakon toga na rafting na Tari čiji kanjon je legendaran. Marin se pokazao kao hrabar jer je iskoristio stajanje za razgledavanje pritoka Ljutice, za kupanje u hladnoj Tari. Vrijeme kao i Tara brzo teku, a mi smo se već našli u centru Žabljaku u potrazi za hranom i zaklonom od pljuska. Vrijeme prije utakmice Hrvatska - Portugal smo iskoristili tako da smo otišli razgledati Crno jezero, čiji osnovni dijelovi Malo i Veliko jezero čine osmicu. Postoji staza oko cijelog jezera i vrlo je ugodna za šetnju, ali se treba paziti komaraca.

Trećeg i nažalost zadnjeg dana na Durmitoru isplanirali smo uspon na Planinicu visoku 2330 m. Vrh se nalazi sa sjevero-zapadne strane Škrčke doline pa ga odlikuje odličan pogled na Škrčka jezera i Bobotov kuk. Najpopularnija ruta uspona je sa Crnog jezera i traje oko 4 sata. Odlučili smo dio puta skratiti tako da autom priđemo što zapadnije do Žminjeg jezera do kojeg iz Žabljaka vodi niz lokalnih cestica koje na kraju kao i obično završavaju nezgodnim makadamom. Planinarska staza prema Planinici se razlikuje od one prema Prutašu jer većinom prolazi kroz crnogoričnu šumu. Zbog osvježavajuće kiše dan prije, oblačnog dana uz dobrodošlu "rosulju" bilo je prilično ugodno hodati prema vrhu. Ubrzo srećemo 3 lokalca spremna ispričati koji priču i udijeliti savjet. U njihovoj pratnji izlazimo iz šume na Ališnicu, koja posjeduje sve ljepote tipične za ledenjačke doline, a nakon toga nastavljamo po otvorenom, ali strmom terenu do sedla pod vrhom. Nakon avanture probijanje kroz agresivnu klekovinu stižemo na vrh. Pogled je očekivano izvanredan, pravo mjesto za ručak i opuštanje. Ipak, nestabilno vrijeme ima svoju zabavu. Počinje sve jače grmiti. Vrijeme je za spust. I ni trenutka prerano jer do sigurne luke stižemo baš u trenutku kad je započeo pljusak. To se zove tajming!

Iduće dane nas put vodi dalje po Crnoj Gori. Posjetili smo veće gradove: Podgoricu, Ulcinj, Budvu, Kotor, Herceg Novi, ali i neke prirodne ljepote kao što je Skadarsko jezero koje imponira svojom veličinom i Lovćen koji na svom drugom najvišem vrhu (na 1657 m!) ističe veliki mauzolej Petru II Petroviću Njegošu. Povratak prema Hrvatskoj smo iskoristili za posjetu slapovima Kravica kod Ljubuškog. Slapovi su uistinu impresivni, a moguće je čak i plivati u rijeci Trebižat ispod slapova

Iako smo se prilično umorili dok smo došli do Crne Gore, zbog ljepote Durmitora i Skadarskog jezera, svaki put se isplati. Rado bih se vratio bar još jednom kad se nadam da ću posjetiti i Prokletije.