Gdje smo bili
Bačić kuk i Budakovo brdo
Ne može ispasti bolje. Nisu to neke visine, vertikale, mrtva slova. Samo estetika, čista estetika. U grudima.
Parkirali smo pod Dabarskom kosom. Ravni Dabar snen je trljao oči. Dabarskom cestom, puni ushita, prolazimo Agin kuk, Rujičin kuk, tunelom kroz Kukaline, pa hvatamo stazu iz Došen i Bačić Dulibe. Upijamo Bačić do(l)cem eterična ulja. Kratko zastajemo na prijevoju Ripinovcu. Četiri noge dobre, dvije noge loše – uspinjemo se na Bačić kuk. Svatko sa svojim mislima. Putujem.
Prolazimo obroncima Prikinutog brda, Solinama do vrha Budakovog brda – sve pitoreskne planinske livade. Zaustavljamo vrijeme, gasimo misli, oštrimo čula. I srce je opet veliko. Povratak starom bukovom šumom, miomirisnim vri(je)skovim kamnjerom u blizinu Skorpovca. Do Dabarske kose Antinim stopama, planinom, a ravnicom. I srce je opet veliko.
Kao Velebit.
