Gdje smo bili
Samoborsko gorje
Pola 7. Sunce je izašlo, oblaka nema. Planiran je izlet u Samoborsko gorje. Sve naznake za dobar dan su tu. Toka dolazi na vrijeme i kupi Brku, Vuicu i mene u Zagrebu. Ubrzo prolazimo Sv. Nedjelju i dolazimo u Samobor iz kojeg nastavljamo cestom prema Braslovlju. Nakon 7 kilometara dolazimo u Rude.
Uz usku cestu koja se postepeno penje teče potok, a s obije strane izdižu se strmi obronci Samoborskog gorja. Rude su malo, ali vrlo oku ugodno mjesto, a ime je očito dobilo zbog rudarstva. Istraživajući, otkrio sam da je u 18. stoljeću tu bio aktivan rudnik bakrene rude. Danas su ti rudnici postali dio turističke ponude. Rude se nalaze u srcu Samoborskog gorja što znači da su odlična početna točka mnogim izletima prema Oštrcu, Plešivici, Okiću pa čak i Japetiću. Autobus još nije došao, imamo vremena popiti jutarnju kavu i ispričati još neku dobru priču. 9 sati. Dolazi luksuzni autobus sa 24 izletnika. Ubrzo krećemo prema Oštrcu, vrhu šiljastog oblika koji se ističe u zelenilu pogleda prema sjeveru. Krećemo po cesti nevinog nagiba, ipak oni iskusniji su dobro odmjerili reljef i znaju da ta bajka neće dugo trajati. Tako je i bilo. Cesta uskoro postaje puno strmija, a nakon toga preko livada skreće u šumu na isto tako strm put. Povremeno nas poziva još strmiji put na poneki vidikovac iznad šume. Svaki od njih je isplatio trud odličnim pogledom prema jugu prema Plešivici. Oko pola 12h stižemo u dom Željezničar, radimo pauzu i uspinjemo se po (opet!) strmoj stazi na Oštrc. Nakon obaveznog slikanja nastavljamo put prema Poljanicama preko Rančerja. Na ovom dijelu puta smo se većinom spuštali dok smo prolazili kroz izmjenjive pejzaže šume i livade. Dolazimo do Rančerja, vrha koji je samo 4 metra niži od Oštrca, ali se zbog oblika reljefa uopće ne ističe. Da nije obilježen tablama, lako bi ga bilo promašiti. Niz umjereno strmi put do pola 1 stižemo do Poljanica. U restoranu ručamo i skupljamo energiju za nadolazeće napore.
Idući vrh na našem putu je Plešivica (779 m), drugi najviši vrh Samoborskog gorja nakon Japetića. Tabla kaže 40 minuta uspona. Staza počinje s jugozapadne strane restorana preko puta ceste i vodi u šumu. Nakon kraćeg uspona dolazimo na greben koji vrluda gore-dolje. Stižemo na Plešivicu. I dalje nema oblaka, nema magle, vidljivost je dobra. Na južnoj strani pogled "puca" na Savu i Jastrebarsku, a na sjeveru osim šume, su oni pažljiviji mogli ugledati pristojan primjerak guštera
Preostalo je posjetiti još samo jedan vrh: Okić. S Plešivice postoje 2 staze prema Okiću: teža i lakša. Lakša staza ide prema Rudama i nalazi se sjevernije od teže. Nezavedeni lakšom stazom, odabiremo težu stazu koja prelazi preko vidikovca Zub - skupa stijena koji čine kupolu i izdiže se iznad šume. Stižemo do Novog Sela Okičkog koje je udaljeno pola sata od doma pod Okićem. Vrijeme se dodatno pogoršava, oblaci su se već skupili iznad nas, a u daljine se čuje i grmljavina, srećom naša mala družina dolazi do cilja. 16 je sati i prestalo nam se još popeti do Okića, vrha visokog samo 499 metara, ali se svojom visinom ističe iz livade. Na vrhu se nalaze ostaci Okić grada, utvrde starije od 800 godina. U međuvremenu počinje lagana kiša, ali se unatoč tome uspinjemo na Okić. Vrijeme je za povratak, a kiša se pojačava, potrebno je brzo reagirati. Nakon konzultacija sa domarom dogovaramo da nas autobus dočekuje u Klakama. Ubrzo krećemo ka krajnjem odredištu dok se kiša prijeteći pojačava. Ipak, oko 18 sati dolazimo na raskrižje u Klakama i to baš u pravi trenutak jer se slaba kiša pretvorila u pravi pljusak. Srećom, tu se našla natkrivena kućica autobusne stanice u kojoj smo suhi dočekali dolazak autobusa.
Kao što se vidi Samoborsko gorje je strmo i zahtjeva trud, ali isplati ga se posjetiti jer nudi odlične prizore i svakako bih ga posjetio opet.