Gdje smo bili

Tradicionalno nam je uvijek zabavno

Idemo skijati

Skužila sam da mi planinari HPD Strmac volimo imati „tradicionalne“ pothvate – pa imamo tradicionalni doček Stare godine, tradicionalni ples pod maskama, tradicionalni uspon na najviši vrh Slavonije… ako ćemo dalje širiti pojam, imamo i tradicionalno godišnje čišćenje našeg doma i svašta još nešto što radimo redovito tijekom više godina uzastopno. Ako je to kriterij da nešto postane tradicionalno – e pa onda imamo i tradicionalni skijaški izlet članova društva i pridruženih skijaša iz bliže i dalje okolice. Imali smo ga onda i ove zime, kao i nekoliko prethodnih, uz preskakanje zadnje dvije – jedne zbog lošeg vremena, druge zbog omražene nam pandemije i sveopće nelagode oko okupljanja više ljudi na jednome mjestu. Ove smo veljače, točnije 5. i 6. dana jedinog ženskog mjeseca u godini bili gladni druženja, putovanja i događanja, bili smo odvažni, pomalo inatljivi i hrabri – idemo skijati, idemo zajedno na snijeg, idemo uživati i zaboraviti malo na već pomalo jenjavajuću pošast. Od početka znamo da skijamo u Sloveniji, a odabir skijališta je ove godine pao na Vogel i Krvavec.

Ništa bez dobre pripreme

U periodu pripreme izleta, dok smo revno pretraživali mogućnosti smještaja u Sloveniji i zbrajali, oduzimali, množili i dijelili cijene ski karata te prijevoza, uočili smo ponudu TA Izazov iz Zagreba koja je nudila baš destinacije koje smo si mi zamislili, ni malo planinarski smještaj u hotelu s 4 zvjezdice i to baš na datume koje smo mi prethodno već oglasili na obavještajnim kanalima našega društva. Zašto se ne bismo pokušali s njima dogovoriti, palo nam je na pamet (meni, zapravo, jer sam već očajavala oko cijena smještaja po Bohinju i okolici, a Kruno je, naš predsjednik, u sebi svojstveno pragmatičnom stilu komunikacije na  moju ideju odgovorio: „Meni to ok.“). Vrlo smo se brzo dogovorili s ekipom iz Izazova, ponudili su nam prijevoz iz Nove Gradiške i povratak kući uz ostatak njihovog aranžmana (nije da ih sad promičem, ali stvarno su bili više nego fer i korektni u svemu oko ponude i organizacije), a ostatak priče do samoga izleta je više ekonomskog karaktera s nijansama Vibera, poruka, posredovanja i podsjećanja, pa ću ga preskočiti. Ionako sam već napisala više od pola planiranog teksta, a izlet još nije ni počeo.

Gužva u gondoli

Rano jutro, 5.2. skupljamo se oko busa, prebrojavamo i utrpavamo opremu i palimo za Zagreb, nas 26, neki iskusni skijaši, neki neiskusni početnici, neki pak nesigurni rekreativci, a neki odvažni hodači, voljni dva dana hodati po snijegu. U Zagrebu smo napunili autobus i nastavili put prema Vogelu. U podnožju gondole nas je dočekala očekivana gužva, no ništa nam nije moglo pokvariti gušt i veselje što smo tamo, u podnožju, tek 1000 m nadmorske visine razlike od cjelodnevnog uživanja. Dobro, ne baš ništa… osoblje skijališta nas je u gondolu naguralo 100… dobro, ne baš 100, ali svakako bar petero više od onoga koliko je predviđeno za gondolu, a bar 20 više od onoga što bi nam dozvoljavalo neki minimalni, uvriježeni pandemijski razmak. U tih par minuta do gore, razmak od vašeg nosa do nečije kacige (ako ste imali sreću biti tako okrenuti) ili skija (što je možda ipak malo veća sreće od kacige) ili, u najgorem slučaju, do nosa neke druge osobe bio je… ček, šta sam ono htjela reći… aha da… razmak… paaa, recimo – nepostojeći. Sjetilo me na jednu raniju priliku vožnje u istoj gondoli, ima tome nekoliko godina, našla sam se u istoj takvoj, ovaj puta predpandemijskoj, gužvi u gondoli. Sreća u nesreći je bila što je velika većina ostatka ekipe bila jedna slovenska grupa djece u školi skijanja. To je značilo da mi je glava ipak bila relativno slobodna jer mi je većina kaciga malih skijaša dosezala jedva do ramena. Mogla sam se nesmetano diviti toliko puta opisanom pogledu na plavetnilo Bohinjskog jezera ispod i obrisima Triglava koji su se otkrivali kako se njihaljka penjala. Mogla sam… da… da nije jedna od tih malih glavica, igrom slučaja baš ona čije su pancerice gazile po mojim pancericama, a vrhovi štapova mi namještali kuk pri svakom njihanju gondole, izustila riječi: „Učitelj, bruhal bom.“ Nisam dugo trebala pretraživati rječnik to malo slovenskog kojim sam vladala. Glavica je, siroti mali micek, ubrzo vrlo slikovito demonstrirala značenje svojih netom izgovorenih riječi. Osim jednog novog glagola na slovenskom, naučila sam i što slovenski školarci doručkuju prije odlaska na skijanje. Moja jakna i pancerice su veći dio tog dana taj isti doručak i slikovito pokazivale po skijalištu. No, da se vratim na pandemijsku gondolu – ovaj puta je sve bilo kao i prije, minus bruhanje – krcata gondola, dišeš drugima u lice, ako si sretan imali su masku, maramu, balaklavu, ako nisi – ostaje ti nada da ipak imaš dovoljno antitijela od preboljenja ili cjepiva. Nitko nas nije tražio nikakvu potvrdu, ni na ulazu u gondolu, ni na ulazu u objekte na skijalištu. Tko bi rekao.

Sit skijaš gladnu ne vjeruje

Dan je bio kao stvoren za skijanje, temperatura oko nule, sunce se igralo sa snijegom pokrivenim padinama i otvaralo nam prekrasne vidike na Triglavski narodni park. Većina je žica bila otvorena, gužve umjerene do velike, ali uz poslovičnu slovensku uglađenost i ipak dovoljan razmak u redovima. Hodačice su ophodale jezero, skijaši preskijali sve otvorene staze uz povremeno gunđanje zbog gužvica na žicama. I prošao nam je dan. Pomalo umorni, davno je bilo 3 h ujutro, ali zadovoljni, potrpali smo se u autobus i došli pred hotel u Ljubljanu. Ovaj, kako napisah ranije, ni malo planinarski smještaj, izgledao je vrlo obećavajuće – četiri zvjezdice su sijale po sobama, kupaonicama, ali ne baš i na večeri. Ukratko, dio nas je ostao gladan. Kružile su priče da su se neki na licu mjesta odlučili večerati i uplatili večeru na recepciji, bez prethodne najave agenciji, kako je bio dogovor, što je značilo da za večeru ima više kandidata nego je hotelu najavljeno. Kružile su priče da je takvih bilo i iz našeg autobusa, čak štoviše, kružile su priče da su među njima i neki članovi našega društva. Kružile su priče, kružila je i nekolicina nas tužnih pogleda i praznih želudaca oko stola s praznim manjerkama. Dobro, nisu bile prazne, bilo je par komada ribe i salate od rukole. Izvrsna okrjepa nakon cijelog dana skijanja. Gulaš su zatekli samo sretnici.

Obavijeni maglom na Krvavecu

U nedjelju je na red došao Krvavec. I potpuno druga priča po pitanju Covid potvrda. Ovdje doslovno nismo mogli ni na toalet bez njih. Rasporedili smo se po stazama, početnici i njihovi instruktori po tanjurićima, ostali kako tko. Vrh je od ranog jutra bio u magli pa su se samo rijetki odvažili skroz gore. Ostali su čekali sporadične tračke plavetnila kako bi se uputili šesterosedežom na vrh, no dok bi dočekali red na žici i dok se žica popela do gore, Krvavec je opet obukao svoju mliječno-bijelu vjetrovitu haljinu. Dok smo sjedili na žici na putu gore, ispod nas smo mogli samo čuti rubljenje skija po popeglanim rebarcima staze – skijaši su bili zamotani u paperjastu bjelinu i prostom oku s visine sedežnice potpuno nevidljivi. Krešo je brižno provjeravao je li Marijana bila na vrhu. Je, bila je. Ima i svjedoke, sjedila sam pored nje na dvosedežnici. Potvrđujem da je bila. A sad, to što nismo ni sišle sa žice, to što nam je djelatnik skijališta dobronamjerno rekao da to nije nikakva magla i da zna biti puno gore, to što nas je sa smiješkom ispratio dolje u sjedalima i dao nam upute kako ćemo sići – još uvijek ne znači da nismo bile gore, na vrhu. Odabrale smo najsigurniji silazak, u stilu odgovornih i savjesnih planinarki.

Zadnji dan izleta

Broj naših hodačica drugi se dan povećao, uživale su u maratonu po ugostiteljskim objektima Krvaveca. S vremena na vrijeme su im se i skijaši pridruživali, a kako je dan odmicao, magla se spuštala sve niže i niže, sve više nas se odlučivalo za juhice, gulaše, jote, dunajske i čaše pune okrepljujućih napitaka. Prepričavale su se i priče o natjecanju na veleslalomskoj stazi, Sašu i Gorana su od medalje dijelile samo stotinke, tako bar kažu. Magla zna ostatak priče. Nije ju nitko morao prodavati, bila je besplatna. Maja je uspješno izvela skok na hupseru, ali Barbara je snimila tek onaj drugi, malo manje uspješan sam po sebi, ali 100% učinkovit u lomljenju pancerice. I to je jedini lom koji smo dovezli kući. I da, dovezli smo i dvije torbe viška, koje je netko zabunom utrpao u naš bus. Pa se poslije pokazalo da je ipak bila samo jedna viška, jednu je jedna naša putnica zaboravila da ima. Pa smo hvatali autobus po zaobilaznici. I to smo uspjeli.  Sve u svemu, u odnosu na ostale, jedan nimalo drugačiji planinarski skijaški izlet HPD Strmac. E da… zaboravih, tradicionalni. Zašto? Zato što ćemo ga nagodinu opet organizirati. Pa vi koji niste bili, a čini vam se da nam je bilo zabavno, slobodno nam se pridružite. Tradicionalno nam je uvijek zabavno.