Gdje smo bili

Nakon dugo planiranja odluka je pala da tijelo i um počastimo dvodnevnim izletom na Omanovac, datum, pravi zimski, 22. i 23.01.

Ok nisam baš očekivala proljeće i jaglace, ali nisam baš ni mećavu. Brezovo polje nas je dakle dočekalo raširenih ruku, vijavicom koja nije dozvoljavala ponekad da podignemo pogled te sa snijegom na mjestima do koljena. Ekipa od 12 duša, krenula je putem Božikovca prema dobrom starom odašiljaču. Trebalo nam je malo više vremena nego inače ali dobro, recimo da nas je zima iznenadila. Nakon kraće pauze, nastavili smo dobro markiranom stazom prema Velikoj poljani. Pokupili štambilj, oni kojima je nedostajao i nastavili dalje. Zbog hladnoće, pauze smo sveli na predahe, kojih je pred kraj bilo sve više i više. Iscrpljeni i umorni došli pred zadnji uspon koji je izazivao osjećaj da se penjemo ravno u nebo. Staza se zove Puzavac, svi smo shvatili i zašto. Konačno nakon sedam i pol sati stigli smo na odredište. Uz par padova, smrznutu vodu i smrznute banane te umor, nitko nije bio sretniji od mene kada sam ugledala svjetla planinarskog doma. Večer je završila dobrom klopom, Belom i Alijasom. Povratak planiran za naredni dan u 09:00 je bio puno lakši, da bi obišli silazak niz strmi Puzavac i ponovno težak uspon, bacili smo se put Petkovače. Dio ekipe se ipak odlučio vratiti autima a novi dio nam se pridružio. Kao sto rekoh, povratak je bio kraći, trajao koju minutu duže od šest sati. Ekipa sretna kada je ugledala dobro nam znani Strmac, jedino je omjer zabrinjavajući. 12 otišlo, a 9 se vratilo, što bi rekao jedan naš planinar "Žrtava mora biti" . Šala-mala... Budite mi zivi i zdravi do nekog sljedeceg izleta.