Gdje smo bili

Nakon obilaska izvora Kupe odlazimo na večeru u selo Plešce nadomak slovenske granice u restoran Pr' lipe gdje kušamo goransku pastrvu.

Nakon toga upućujemo se u mjesto Crni lug u istoimeno prenoćište NP Risnjak gdje spavamo. Smještaj vrhunski, osoblje ljubazno. Ujutro se budimo puni elana u 6:30 s namjerom da osvojimo vrh Risnjaka. Maglovito jutro malo nas plaši, ali za naše domaćine to je sve normalno, kažu: nekad ti prođu sva 4 godišnja doba u danu. Doručkujemo i krećemo ispred prenoćišta NP-a tzv. Horvatovom stazom prema vrhu. Uz mene i Adelu u osvajanje vrha idu kćerke Zara(13) i Dita(10). U razgovoru s domaćinom treba nam oko 3 sata, možda i malo više, zavisno od odmora. Slikamo se za uspomenu na samom polazištu pokraj pokazne ploče. Magla nestaje, a mi krećemo nasutim širokim putem. Nakon sat vremena hoda, prateći planinarske oznake, nailazimo na prvu tablu koja nam pokazuje smjer i da imamo još 2h do vrha. Tu se odvajamo od širokog šumskog puta i krećemo uskom ali uređenom planinarskom stazom u koloni. Trenutno smo na 920m. Uskoro stižemo do table Vučja jama. Nalazimo dijelove debala koje su radnici parka osmislili kao stolice za odmor. Čitamo tekst sa ploče i gledamo ograđenu jamu. Dubina 140 m, impresivno! Tek 1991.g. je detaljno istražena. Nastavljamo ne baš zahtjevnim stazama te se prisjećam kako sam kao student prije 20 i nešto godina prošao istim putem i slušao profesora o šumama i šumskim zajednicama koje se smjenjuju prema vrhu, po čemu je Risnjak i poznat. Govorim svojim curama o vrstama drveća, životinjama, šumi, o tome kako je ovdje čovjeku puno toga zabranjeno činiti jer ovdje se šuma sama rađa, sama živi i sama umire. Ona je iskonska, kao da čovjek ne postoji. Čovjek smije djelovati samo one nužne radove, npr. prerezati drvo koje je palo preko planinarske staze. Pričajući tako prolazimo mješovitu šumu bukve i jele, pa dijelove čiste bukove šume pa srećemo i smreku koja je nažalost dosta stradala od potkornjaka te je mnogo suhih stabala. Pravimo male pauze za okrjepu i sve više srećemo stijene u šumi. Staze su i nadalje uske, na mjestima treba biti i oprezan jer negdje su odroni, dolutali komadi stijene, otpale grane, no uglavnom prohodne. Uskoro stižemo do iduće table, ovdje planinarska staza siječe šumski put, a zove se Moravčeva staza. Piše: 45 min do vrha, pa smo vidno i sretniji. Trenutno smo na 1200m. Nastavljamo planinarskim putem koji postaje pomalo strmiji, kamena je sve više i ulazimo u pretplaninsku šumu bukve koja je zbog visokih snijegova povijena u blagom obliku slova "J". Priroda pokazuje svoje ljepote te je na jednom mjestu gdje odmaramo "isklesala" kamene fotelje. Približavamo se vrhu, vegetacija je sve niža a drveće rjeđe i kao zakržljalo. Pojavljuju se i prvi otvoreni prostori. Pomalo se osjeća i umor a mlađa kćer kaže da joj je ljudska baterija skoro na 0%. Nailazimo i na prve vrhove stijena bez drveća, samo prizemno rašće i cvijeće u cvatu s puno živih kukaca. Prvi put vide se okolne planine. Uske staze vrludaju između stijenja i pokojeg grbavog stabla i konačno ugledasmo krov Schlosserovog doma. Konačno odmor i za roditelje zasluženo pivo! Visina 1418m. Dom ne radi, ulazna vrata zavarena!!! Kad upitasmo zašto, odgovor je bio zbog migranata! Devastiran je iznutra, štete preko 100.000 kn. Obzirom na teže ljudske napore, u šoku smo šta će migranti ovdje na vrhu!? Ostaje je nam još vrh, tako blizu a tako daleko. Usput, ima jedan sivi oblak no ustrajni smo da osvojimo vrh. Mlađa kćer odustaje zbog "ljudske baterije" i ostaje kod doma. Krećemo prema vrhu susrećući pokoju grupicu planinara. E sad već radna temperatura raste. Nosim još i ruksak, a za uspon na mjestima treba i 4x4. Na mjestima je postavljena sajla za lakši uspon. Došli smo pred sam vrh i počinje grmljavina, poneka munja. Umorni smo jako no inzistiram da dotaknem opet taj "upravljač". Kažu, sreća prati hrabre i poput divokoza u skokovima stižemo do vrha. Slikica za uspomenu, vrijeme postaje sve gore, upisujem se opet u knjigu i doslovno bježimo dolje. Usput, Adela nezgodno staje na stijenu, malo iskreće zglob, ali dobro je prošlo. 50 m od doma kreću krupne kapi i stajemo uz vrata doma. Slijedi pravi pljusak te čekamo. Ne prestaje padati te kad je kiša malo ublažila, krećemo nazad istim putem. Imali smo par padova zbog kliskog kamenja ali bez posljedica. Nešto kraće vremena nam je trebalo do polazne točke, no morali smo lakše zbog vlažnog terena. Stižemo u restoran i osvježavamo se crnim hladnim radlerom(preporučamo ga) i Cedevitom. Pokraj restorana nalazi se suvenirnica gdje curama kupujemo majice s temom Risnjaka, mami magnet, a tati lončić! Još jedno lijepo iskustvo! Nakon odmora krenuli smo put mora, a u nedjelju slijedi novo područje, novo osvajanje i nova priča!