Gdje smo bili

Ljudi kažu da u životu stvari najbolje ispadnu kada nisu planirane.Tako sam i ja bez puno razmišljanja uplatila akontaciju za izlet na Velebit.

Kada je uzbuđenje splasnulo, usljedila je panika. Gdje ću spavati, hoću se moći oprati, šta ću jesti i najvažnije- hoću li se moći popeti na Velebit? Moram priznati da me malo obeshrabrilo i kada sam uguglala Prpa- Velebit ☺.

1. dan- petak-polazak je bio u 03:00 h. U autobusu je bilo tiho, svi su još drijemali, barem dok Smoljanac nije ušao u Zagrebu...

U Baške Oštarije smo stigli oko 09:00 i odmah smo krenuli hodati.

Bilo nas je ukupno 30 i dio puta smo bili zajedno a kasnije se razdvojili na „sporije“ i „napredne“. Ja sam bila u prvoj, naravno. Bilo nas je devetero, 7 Snjeguljica i 2 Patuljka. Ekipu su predvodili Branka Kušenić i dida Duša, imali smo i profesionalnog fotografa Mislava Sokić. Penjanje je bilo jako teško obzirom da nemam kondicije, u jednom trenu sam htijela i odustati ali uz ekipu pored mene to jednostavno nije dolazilo u obzir. Šuma u jesen je posebna i zanimljiva za razgledavanje. S drveća lišće još uvijek nije opalo pa su se u visinama mogle vidjeti prekrasne jesenjske boje. Šume nisu guste kao kod nas i na tlu ima dosta kamenja što otežava hodanje. Osim prekrasnog pejzaža uspjela sam pokupiti i koji mudri savjet o braku, djeci, kuhinji i zdravlju. Posebno me oduševila livada prije samog vrha. Trava je bila neobična, suha a opet tako meka i lagana. Pokoji veći kamen daje naslutiti da je stijena u blizini. Na Veliki Salikovac (1286 m) smo se popeli oko 12:30h. Naravno, ne moram reći da je to najviši vrh na koji sam se popela u životu. Osjećaj je neopisiv. Vidim sve... more, otok Pag, Gospić, čak i kuće na Pagu. Vrijeme je bilo predivno, sunce je obasjavalo sve oko mene a vjetar je bio taman. Niti mi je bilo vruće niti me šta boljelo. Nakon odmora i rakijice vraćamo se u Oštarije. Povratak nije bio jako naporan iako smo na nekim djelovima silazili na sva četiri pogona... U selu smo posjetili kamp Velebit koji je poznat po malim kućicama ukopanim u zemlju i prekrivenim travom- Crobbiton kućice- kućice za hobite gdje nas je gazda počastio rakijicom. Iako smo u hostel na večeru trebali stići par sati prije „napredne“ grupe stigli smo malo prije njih. Možda jer smo uživali u svakom koraku a možda zbog rakijice...U hostelu sam dobrih 10 minuta nagovarala konobara da nam ustupi tuševe i onda shvatila da se planinari ne tuširaju na putovanjima jer su svi redom odbili pa nisam htijela niti ja odskakati od ekipe. Kamp Prpa me ugodno iznenadio a posebno mi se svidjelo što imamo krevete (nisam ih očekivala uz vreće za spavanje). Ivančica Križan me naučila kako se presvlači u vreći za spavanje i kako svi odjednom izuvamo gojzerice da ne smrdimo jedni drugima... hvala Ivančice! Iako sam mislila da će tulum biti dugo u noć, svi smo već spavali u 21:30 h.

2. dan- subota-buđenje u 06:00, dobro pa sam ponijela kavu. Krećemo na jedan od najljepših vidikovaca Velebita- Visibabu. Ivančica predviđa kišu, sva sreća pa imamo kabanice... Svi zajedno idemo do vrha pa će se „napredni“ dužim putem spuštati. Sada su me već i noge počele boljeti, teško pratim „napredne“ ali potaknuta predivnim pogledom jučer, stišćem zube. Kada smo se popeli na vrh Visibaba (1160 m) bili smo kao guske u magli- doslovno. Magla je bila tako gusta da sam jedva vidjela ljude oko sebe. Planinari koji su već bili na Visibabi kažu da je pogled jako lijep, vjerovat ću im na riječ. Ovaj puta, potaknuti vremenom , većina se vraća sa Snjeguljicama i Patuljcima a samo hrabri idu dalje. Ja sam opet s prvima. Vraćali smo se Premužićevom stazom koja je jako lijepa i fascinantna. Ime je dobila po šumarskom inžinjeru Anti Premužiću koji ju je uspio napraviti u samo 4 godine (1930-1933) i duga je čak 57 km. Iako moram primjetiti, nitko je nije dirnuo poslije Ante. Svejedno je i dalje preljepa.

Vratili smo se u hostel oko 15:00 h, okrjepili se, kupili Lički sir i krenuli kući.

Stigla sam puna dojmova i priča a mome mužu je najzanimljivija bila ona kada su mi štapovi za hodanje ostali na Velebitu ☺.

P.S. Posebno se želim zahvaliti Branki Kušenić, Krunoslavu Malenica i dida Duši. Bez vas ovo nebi bili moguće. Hvala!

tekst: Jelena Dobričić  
foto: Mislav Sokić