Gdje smo bili

"Dru-mi-tor" - naziv koji su mu vjerojatno dali Kelti u prijevodu "voda s planine.˝

Doviknuo mi nekidan skijaški trener: "Samo pozitivno, sve pozitivno. Vidi (ukrižao je kažiprst preko kažiprsta), samo plus. To prenesi."
Osvrnuo se time na budući osvrt izleta na Durmitor kojeg planiramo od prošle godine. Glavni izvođač je Kruno, od milja i draga zvan Šiško. Licencirani vodič.
Od nečega valja početi.

Bio je sasvim vruć četvrtak nešto poslije dolaska ljeta i početka Svjetskog prvenstva u nogometu.
Sastajanje u dogovoreno vrijeme malog, ali važnog društva uglavnom je neizvjesno, no već s početka krenulo je po planu.
Putujemo put Durmitora. Glatko prelazimo granicu s BiH pa do Sarajeva, točnije do Planinarskog doma Čavljak, desetak kilometara od Sarajeva.
I dok je utakmica u tijeku, a radio veza zeza, iznenađuju nas zavojite sarajevske ulice, pa još uske i strme, a mladi se vole kraj njih. Nismo sigurni je li više zaljubljenih parova ili policije do Sarajeva.
Na tom ljubavnom putu slušamo radio prijenos utakmice, nema slike, ima tona. Spiker sposobnošću prenošenja neodoljivo podsjeća na Milku Babović(osvojio je naša srca), izmjenjuju se oštri zavoji i golovi koje zabija hrvatska reprezentacija, svaki zavoj/gol pozdravljamo vriskom.
Nakon adrenalinskog uspona i zvuka zviždaljke samo svjetla Sarajeva mogu umiriti euforičnu atmosferu. Noćnu panoramu Sarajeva uživalo bi oko satima.
Domaćin Čavljaka ispunjava sve naše želje, a bogami dijeli i korisne savjete muškom dijelu ekipe.
Imamo razloga za slavlje, ali valja rano ustati, a vozači još i puno na papučici gasa pa biramo san.
Jutro, i sve je opet kako treba. Vrijeme je na našoj strani.
Prva zaustavana točka je Foča pa put Šćepan Polja.
Putem se divimo prirodi i jednostavnosti tunela čija unutrašnjost čini našu avanturu potpunom, a vozače opreznijima. Najatraktivniji prilaz Durmitoru je od strane Pivskog jezera preko sela Trsa sve do Žabljaka. Svako malo vidikovac što odlično koristimo, video snimaka i fotografija imamo za pošten dokumentarac, svjesni da oko vidi drugačije i neopisivo, neopisivo riječima i pikselima.
Žabljak se nalazi u podnožju Durmitora na 1.456 m i okružen je s 23 planinska vrha preko 2200 m, 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, može li bolje?
Današnji cilj nam je vrh Prutaš, 2.393 m nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Početak ugodnog uspinjanja s asfaltnog puta dobro markiranim stazama. Kombinacija stijena i vegetacije nestvarna je, sliku upotpunjuje snijeg u zaštićenim procjepima do kojih ne dopire sunce. Putem se oblačimo kao i nebo što me sjeti dokumentarca u kojem čovjek iz Žabljaka kaže otprilike : "Durmitor je planina za poštovanje. I Durmitor ko poštuje, na njemu uživa. Ja ne mogu da kosim kad u Durmitoru grmi. Ako se ponašate kako Durmitor zahtijeva, bit će vam super u Durmitoru."
Oblačnost pridonosi atraktivnosti uspona. Pri svakom zaustavljanju pogled je čista magija. Između usklađivanja tempa hodanja i disanja vjetra ne nedostaje. Snagom volje i vjetrom grupe zajedno na vrhu. Neki od nas osvojili su svoje osobne visinske rekorde, neki pomakli svoje granice izdržljivosti, ali Durmitor je trajno osvojio nas.
Silazak je neminovan.
"Tko bi gori, eto je doli…", taj eto mi suzu izmami, eto je brži al duže traje. Suzu obriše vjetar i podeblja kiša, odlična provjera kabanica. Od svoje ću iskrojiti stoljnjak.
Začelje planinara uvijek nestrpljivo dočekuju, to se čovjeku svidi, umalo postane ovisan o tom toplom dočeku i radosti.
Preslagujemo dojmove vozeći se do prenoćišta. Odsustvo potrebe za komentarima kao znak početka opuštanja.
Prenoćište nudi toplinu i naviknutu udobnost, a crnogorski ugostitelji ukusne delicije i profesionalno gostoprimstvo.
Zdravo umornima san nam dolazi kao nagrada.
Još jedno jutro u nekom drugom kraju djeluje kao san gdje krave pasu ispod balkona dnevne sobe. Priprema za izlet na najviši vrh Durmitora, Bobotov kuk kojeg ponegdje nazivaju Babatov kuk, 2.523 m.
Ponešto se razumijem u brojeve (točnije, znam da je osam nakon sedam), ali nakon jučerašnjeg izleta brojevi gube na važnosti.
Vodič miran, tih i sasvim pouzdan. Poštujemo njegove upute pažnjom kulturnih planinara koji poznaju načela planinarske etike. Nije zgoreg podsjetiti se: "...poštujte upute vodiča nastojeći da ne ometeš ostvarenje zajedničkih ciljeva cijele skupine. Poštuj vodičevu odluku čak i kada se s njim ne slažete."
Put Bobotovog kuka krećemo od prijevoja Sedlo. Uspon najprije vodi po tratini, blagim usponima a od jezerca Zelenog vira počinje pravi uspon najprije siparom, a onda kamenim površinama, žlijebovima i stjenovitim kaskadama. Penjemo se oprezno i uz pomoć ruku zastajkujući u kratkim pauzama koje pružaju neizmjeran užitak u krajoliku.
Usporedbe su nepotrebne pa se tako sjetim riječi jedne planinarke koja mi davno na vrhu Visibaba rekla: "Vidiš ovaj pogled? To ja spremim sebi u memoriju i kad mi bude teško posegnem za sjećanjem pa mi ta slika da snagu."
I tako nas putem priroda razoruža, oslobodi briga i moranja, prekidamo svoje iluzije pa osjetimo sebe u nekom novom postojanju.
Na tako malom prostoru, put Bobotovog srećemo ljude Svijeta, prepoznajemo se i nekako mi to daje nadu, osjećam se živo.
Teško je prenijeti pogled s vrha, to svatko vidi drugačije, ali kao i svaku radost čovjek ima neodoljivu želju to podijeliti s drugima pa mi se čini poštenije poželjeti svima da dođu u Crnu Goru i vide silni Durmitor i svu njegovu ljepotu.
Imali smo i mali test zajedništva u vidu kvara na kombiju. Čak i najizbirljiviji ne bi imali zamjerke na svu šarolikost događaja od početka avanture zvane Durmitor.
Iako, nije zgoreg napomenuti kako se pravila ponašanja planinara zasnivaju na humanizmu, poštovanju, prijateljstvu i altruizmu, a odraz su kvaliteta svakog pojedinca (iz Kodeksa planinarske etike) pa se svaki oblik ponašanja iz Kodeksa smatra osnovom, kao temelj kuće.
Preživjeli smo, bez ozljeda pa u noći dogovaramo tijek idućeg dana gdje će dio ekipe na rafting Tarom, a dio na kraći izlet oko Crnog jezera.
Adrenalincima je pogodovalo obilje vode, jedan sasvim drugačiji oblik boravka u prirodi, promjena sastava ekipe, delicije ugodnih domaćina. Hodači su krenuli od Crnog jezera do Donje Ališnice, 1.931 m čiji put je onako baš za pod nogu i gdje se i 20 km hoda čini kao prosječna šetnja, rekao bi vodič "šetnjica".
Učili smo putem što je bifurkacija, što zahvalnost, a što dostojanstveno postojanje (tome nas je učio pas pratilac).
Još jedno jutro i povratak.
Opijeni od dojmova vraćamo se kući prolazeći kroz Malu Crnu Goru na preporuku domaćina.

I na tom putu jednostavno se dogodi da znaš da ćeš se vratiti.