Gdje smo bili

Putovanje na skijališta pustolovina je vrijedna izdvojenog vremena čak i za neskijaša, a ta sam. Jedan za mene novi svijet.

Šaroliko društvo, različitih skijaških povijesti, putuje autobusom do susjedne Slovenije.

Brm brm i Kranjska Gora.

Promatrati čin odijevanja/obuvanja skijaške opreme svakom promatraču daje na znanje da je riječ o zaljubljenicima, osjeća se njihovo nestrpljenje, i onda, avantura počinje, nestaju među drugim skijašima. U planini se odvijaju samo njima znani doživljaji. Tu i tamo ih srećem dok se spuštaju i zauzimaju red za ponovni odlazak, redom sretni. Više i nije potrebno.

Tako ja to slažem u glavi i odem na hodanje utabanom stazom. Susrećem hodače, djecu koja prave predstavu u snijegu na koju ne možeš ostati imun, i kad čuješ svoj smijeh znaš da si na dobrom putu. Priroda to čini čovjeku, smiruje i opušta.

Nastavak putovanja k toplom prenoćištu. Dok večeramo Krešo svojom jednostavnošću nudi poduku skijanja koju prihvaćam. Nakon toga život više nije isti.

Sljedeća destinacija Krvavec. Putujemo, niže se divan krajolik, on divan a ja brinem, brinula bi i više da sam znala šta me čeka. Najam opreme, red za tanjurić, sva masa uputa; skije okreni gore, ne sjedaj na tanjurić, ukoči noge, ne silazi prije reda, kreni, ne preklapaj skije, koči, ne sjedaj, ne paničari, okomito skije na brdo, paralelno, nagni se naprijed, op op op, diži se, kreni, koči..ne ne ne ne sjesti, ajmo ponovo...dakle, kud sam ja zalutala.

Mokra do kože, nos curi, nema vremena za brisanje, skidam snijeg s mrežice na torbici u kojoj mi je ski karta, nemaš kad misliti a iz ove pozicije pitam se imam li uopće čim.

Instruktor je sjajan, takvu volju i strpljenje dugo nisam vidjela. Ostavlja me da vježbam. Dok odlazi znam da će moj prvi biti i zadnji spust, pazi spust. Treba znati kad je dosta.

Vraćam opremu, zaposleniku je zanimljiva moja ekspresija lica. "Je li bilo dobro? Jeste uživali?" Mislim si, skidaj taj osmijeh s lica jer ću ti sad tu, ma šta ću…ništa, imam snage za ništa. Čujem sebe kako mu odgovaram: " Jahanje je ništa, ovo je katastrofa." Još neko vrijeme sam predmet zabave zaposlenih dok mi stariji zaposlenik skida pancerice, što je mlađem kolegi vrlo zabavno.

Iscrpljenost je dominantna, stid van konkurencije, planinarske cipele nude sigurnost.

Polagano dolazim sebi promatrajući ljepotu koja me okružuje. Sunčan dan, svjež zrak, pogled dostojan bogova, toplo vino, i nijemo razumijevanje u oku stranaca koje srećem.

Sreća.
...
Želim zahvaliti svima koji su bili dio ove male ali vrijedne pustolovine.