Lipanj koji ću zauvijek pamtiti

Postoje mjeseci koji prođu gotovo neprimjetno, a postoje oni koji ostanu zapisani duboko u nama. Za mene će lipanj 2026. uvijek biti upravo takav. Sve je počelo 18. lipnja usponom na Großglockner (3798 m). Uz mene je, kao i na mnogim planinarskim avanturama, bio suprug Dubravko. Dok smo se uspinjali prema Stüdlhütteu, svakodnevne brige polako su nestajale, a ostajao je samo onaj poznati osjećaj prepuštanja planini. Oko nas stijene, snijeg i ledenjaci, a iz kamenjara se povremeno čuo prodoran zvižduk svizaca koji su budno pratili svaki naš korak. Simpatične bucmaste zviždalice unosile su život i vedrinu u alpski krajolik. Polako smo se približavali ledenjaku preko kojeg vodi put prema Erzherzog Johann Hütte (3454 m), najvišem planinarskom domu u Austriji. Tu počinje onaj pravi visokogorski dio priče - dereze na noge, cepin u ruke, navezivanje i kretanje po ledenjaku. Našu malu ekipu vodio je Bero, u čije smo se iskustvo i sigurno vođenje mogli pouzdati na svakom dijelu uspona. Ispred nas bjelina, iznad nas stijene Großglocknera, a iza nas sve širi pogled na Alpe. Što smo se više uspinjali, krajolik je postajao suroviji, a osjećaj da smo zaista visoko sve stvarniji. Dolazak do Erzherzog Johann Hütte bio je već sam po sebi mali cilj. Smješten na stijeni, okružen snijegom i ledenjacima, dom djeluje gotovo nestvarno. Tu smo proveli noć, odmorili se i s nestrpljenjem čekali jutro i završni uspon na vrh. A drugo jutro – iznenađenje. Dočekala nas je magla. Priznajem, bila sam pomalo razočarana, iako sam dobro znala da se na tim visinama vrijeme može promijeniti u nekoliko trenutaka. Navezala sam se u navez s nadom da će nam planina ipak pokazati svoje ljepše lice. I jest. Već nakon početnog penjanja magla se počela razilaziti, kroz oblake su se probile prve zrake i pred nama se otvorio prizor zbog kojeg na trenutak zaboraviš i hladnoću i umor. Kamo god pogledaš - vrhovi. Nastavili smo preko stijena, snijega i osiguranih dijelova, sve do uskog prijelaza između Kleinglocknera i Großglocknera. Tu više nema mjesta za razgledavanje ni fotografiranje. Nismo bili sami. Mnogo je planinara tog jutra imalo isti cilj. Na tako uskom i izloženom dijelu, uz mimoilaženje naveza, koncentracija mora biti potpuna. Tada itekako postaneš svjestan gdje se nalaziš. Nema mjesta za brzinu ni nepažnju. Samo stijena, uže, ljudi kojima vjeruješ i polako prema vrhu. I napokon - Großglockner, 3798 metara. Na vrhu Austrije smo! Trenutak koji ne treba objašnjavati. Dovoljno ga je doživjeti.

Samo dva dana kasnije ponovno smo bili na stazi. Ovaj put na našem Velebitu - Premužićevoj stazi. Svuda pođi, kući dođi! Koliko god me oduševljavale Alpe i njihovi ledenjaci, Velebit za mene ima nešto što nijedna druga planina nema. Njegov kamen, miris borova i bilja, pogled prema moru bude u meni osjećaj pripadnosti. Bilo je lijepo nakon visokih Alpa ponovno osjetiti toplinu našeg krša. Premužićevu stazu odlučili smo prijeći u dva dana zajedno s prijateljima Tineom i Romanom. Kilometri velebitskog kamena pod nogama, ali i dovoljno vremena da zastanemo i uživamo u svemu što Velebit usput ponudi. Gablec kod Rossijevog, prolazak kroz Crikvenačka vrata, bukove šume i livade prema Alanu... Na Premužićevoj se svako malo otvori neki novi prozor. Malo prema moru i otocima, malo prema beskrajnim velebitskim šumama i kamenim vrhovima. I tako sve do Skorpovca i prizora koji nam je odmah izmamio osmijeh. Konji, među njima i preslatko ždrijebe. Možete li zamisliti ljepšu dobrodošlicu? Ali Velebit nisu samo krajolici. Velebit su i ljudi. Zato me posebno razveselio susret s dragim Slavkom koji nas je ugostio u svojoj kampici. Popričaš, nasmiješ se i nastaviš dalje nekako još vedriji. Upravo zbog toga neke staze pamtimo po kilometrima i pogledima, a neke po ljudima koje smo na njima sreli. Nakon dva dana i cijele prijeđene Premužićeve umor je, naravno, bio tu, ali još je jači bio osjećaj zadovoljstva. Großglockner pa samo dva dana poslije Premužićeva u dva dana - nogama možda nije bila najlogičnija kombinacija, ali srcu itekako je.

Krajem mjeseca ponovno smo, pod Berinim vodstvom, krenuli prema Alpama. Od 27. do 30. lipnja čekala nas je Monte Rosa. Sasvim drugačija od Großglocknera, ali jednako impresivna. Pred nama su bili dani na velikim visinama, dugi sati na ledenjaku i nekoliko vrhova iznad četiri tisuće metara. Cilj su bili Vincent Piramide (4215 m), Balmenhorn (4167 m), Ludwigshöhe (4341 m) i, kao kruna cijele ture, Capanna Margherita na 4554 metra, najviši planinarski dom u Europi. Već prvi izlazak na ledenjak donio je ono poznato uzbuđenje. Dereze, cepin, navez i beskrajna bjelina ispred nas. Najprije Vincent Piramide, potom Balmenhorn. Sa svakim novim vrhom otvarala se drugačija panorama. Tamo gore nema puno suvišnih misli. Hodaš, dišeš, gledaš oko sebe i pokušavaš upiti što više. Ipak, Monte Rosa mi nije ostala u sjećanju samo po ljepoti. Ono o čemu slušamo i čitamo, klimatske promjene i povlačenje ledenjaka, tamo više nije nešto apstraktno. Vidljivo je pred tobom. Otopljene površine i brojne ledenjačke pukotine, neke zastrašujuće velike, pratile su naš put. Dok hodaš preko ledenjaka i znaš što se nalazi ispod tog naizgled čvrstog bijelog pokrivača, odnos prema planini postaje drugačiji. A onda smo svjedočili i spašavanju planinara koji je pao u jednu od pukotina. Srećom, uspješnom. Možda sam upravo tamo više nego ikada prije bila svjesna opasnosti visokogorja. U takvim trenucima posebno osvijestiš koliko su važni iskustvo i znanje vodiča, odgovornost svakog člana ekipe i međusobno povjerenje. Navez više nije samo dio opreme i procedure. Uže koje nas povezuje dobiva sasvim konkretno značenje. Gledaš kamo staješ, pratiš trag, držiš razmak, vjeruješ ljudima s kojima si povezan jer u njihove ruke, baš kao i oni u tvoje, polažeš vlastiti život. Planina je prekrasna, ali ni u jednom trenutku ne dopušta da zaboraviš koliko si malen. 

Na putu prema Capanni Margheriti svaki korak postaje malo sporiji, a cilj kao da je stalno jednako daleko. I baš zato trenutak kada ugledaš dom na samom vrhu Punta Gnifetti djeluje gotovo nestvarno. Kuća na 4554 metra! Gledaš je i pitaš se kako je uopće moguće da je netko ondje izgradio nešto takvo. Dolazak do Margherite bio je emotivan. Grlili smo se, gledali i osjećali zahvalnost što smo stigli i zajedno doživjeli nešto posebno. Umor, hladnoća i napor odjednom postanu manje važni. A onda se javila glad. 😄 Na 4554 metra naručujemo pizzu. Koju drugu nego - margheritu. 😉 Na povratku nas je čekao još Ludwigshöhe (4341 m), posljednji četiritisućnjak naše ture. Monte Rosa me oduševila, ali me i prizemljila. Nakon tih nekoliko dana vratila sam se s još većim poštovanjem prema planini i ledenjacima. S vremena na vrijeme pogledam fotografije i ne vidim samo vrhove. Vidim zajedničke kilometre, jutra prije izlaska sunca, razgovore, smijeh i suze radosnice. Vidim umorna lica koja se ozare čim podignemo pogled i drage ljude s kojima sam dijelila napor, radost i sve one trenutke za koje nisu potrebne riječi. Jer na kraju ne pamtimo samo visine koje smo dosegnuli ni kilometre koje smo prošli. Pamtimo ljude, osjećaje i trenutke koji su nam se negdje putem trajno uvukli pod kožu.