Vodene ljepote BiH

Početak srpnja sada je već nekako tradicionalno u našem društvu vrijeme za izvore, slapove i rijeke. Imamo, naime, Krešu S., strastvenog ljubitelja prirodnih vodenih atrakcija, koji uglavnom sam istražuje dostupne i nedostupne lokacije,

provlači se kroz draču i grmove, svladava litice i prati tokove rijeka, ne bi li našao mjesta gdje se priroda odlučila pohvaliti i uljepšati špiljama, slapovima, izvorima i vidicima. I tako nam je naš Krešo u suradnji s Krunom složio dvodnevnu turu po ovakvim mjestima uz tokove rijeka Vrbasa, Švrakave, Krupe, Janja, Plive, Sane i Sokočnice.

Krenuli smo s tri opela, Zafirom, i dvije Astre, u pouzdanim rukama Kreše K., Gorana K. i Tanje L. Sve i jedno mjesto je bilo popunjeno rano ujutro u tu subotu, 1.7. Nakon prelaska granice s BiH u Gradiški još smo snenim očima pratili skretanja na koja nas je navigirao vodič Krešo S. u prvom automobilu. Treće selo od ceste, pa desno, pa kod drugog drveta desno pa nakon tri vinograda, kod četvrte šljive parking. Izlazak iz auta i pitanje: „Koliko sad hodamo?“ Odgovor: „10 minuta.“ Kroz travu, malo grmlja i lagani uspon šumicom, bez ikakve markacije, izbijamo na prvu interesnu točku – vidikovac s litice iznad Vrbasa na kanjon Tijesno. Uz uzdahe divljenja ili straha od visine uživamo i naslikavamo se. „Krešo, kako si ovo našao“, je bilo najčešće pitanje. Reče da se vozio cestom dolje, stao i pogledao gore, pa se popeo na stijenu desno pa vidio baš ovo mjesto i potražio način za doći do tu. Sigurno je moralo trajati više od 10 minuta.

Nastavljamo prema točki kodnog imena „druga točka“, opet skretanja s ceste, livade, dvorišta i novih 10 minuta hoda od auta u šumu prema slapu rijeke Švrakave. Ovaj puta čak i obilježena staza uz zanimljiv skriveni kanjon. Slapa ne nalazimo, tok je nešto siromašan vodom, ali zato naši dežurni tragači za adrenalinom smišljaju novo uzbuđenje – kanjoning ili „ajmo vidit tko će se prvi okupati ako pokušamo preskočiti nepreskočivo“. Ostatak ekipe ih prati odozgor i uživa u akrobacijama preskakivanja sa stijene na stijenu. Nažalost primjećujemo dosta smeća i u ovom, naoko, skrivenom i netaknutom malom raju. Šetnja završava prevođenjem preko vode - ali ne žednih, nego bosonogih.

Sljedeća je stanica Kameni most nad Vrbasom koji se vidi s ceste od Banja Luke prema Mrkonjić Gradu. Naglo skretanje lijevo na parking, izlazak iz automobila i pitanje: „Koliko hodamo?“ Odgovor: „10 minuta.“ Hm, čudna slučajnost. I hodamo, sad već po jačem suncu, visećim mostom preko Vrbasa, u čudu nas gleda domaće stanovništvo koje dvorište kosi kosom, a mi još u većem čudu gledamo tu spravu u njihovim rukama i sjećamo se djedova nekad davno kada nije bilo zvukova motornih kosilica. Kratki uspon makadamom i stižemo pod ovu impozantnu prirodnu tvorevinu – stvarno most, stvarno od kamena, i stvarno ga priroda takvim napravila. Odmah se hvatamo sjenice i pogledom pratimo mladi par koji hoda iza nas i gubi se u šikari. Nismo se stigli niti naslikati kad eto njih gore na vrhu, sitni i maleni, mašu. Ako znate išta o našem društvu, onda znate tko je prvi rekao: „Idemo i mi!“ Pomalo nesretni što je uopće izustio tu rečenicu, redom se ustajemo i pratimo Krešu K. tražeći put prema gore, a da nije sportsko-penjački. Ne da ne bismo mogli, nego nismo ponijeli magnezij i penjačice. U sigurnoj hladovini lakšeg uspona razmišljamo što rade zmije koje ovdje inače žive i mi im se sad trpamo u stambeni prostor. U sjeni stijene nailazimo na dvije dobroćudne krave koje nam mukanjem nešto govore, ali unatoč poliglotima među nama, ne uspijevamo shvatiti da nas zapravo upozoravaju da smo „fulali“ stazu. Naravno da to shvaćamo kad zapinjemo u šikari bez vidika. Spust, ponovo kravice, sad tek znamo što su nam htjele reći i uspijevamo naći malo strmiji put gore, na vidikovac, na most. Najvrednije što su neki ponijeli gore je konzervirana prerađevina hmelja i ječmenog slada i taj gušt kombiniraju s ljepotom pogleda.

Već debelo u poslijepodnevnim satima krećemo prema sljedećoj lokaciji, slapovima rječice Krupe. Ponovo parkiranje, i novih 10 minuta hoda do dugo očekivanog osvježenja. Nekako se tih 10 minuta stalno mijenja, nekad su kraće, nekad duže, ali misli nam odvlače slapovi i ideja o skidanju gojzerica i eventualnom pomoru faune u rijeci uzrokovanom tim činom. Iako je temperatura vode takva da jedva koju sekundu uspijevamo zadržati noge u njoj, koristimo priliku za osvježavanje i uživanje nešto malo uzvodno od mlinica u kojima domaćini prodaju heljdino brašno i koješta još te nastavljamo put prema točki četiri.

Malo se voziom i onda opet hodamo novih, „sadvećznatekoliko“ minuta od parkiranih opela, do utvrde Bočac, koja ovim prostorom stražari od 15. stoljeća. Pogled mami stara kamena kula, a do nje dolazimo laganim usponom svježe pokošenom livadom koja će u suprotnom pravcu biti padina za slalom i igranje kola oko plastova sijena. Djeci pokazujemo kako smo mi u njihovim godinama radili skrovišta u takvim plastovima i uočavamo da su ih na našim poljima i livadama odavno već zamijenili najlonski valjci. Ili ne hodamo po livadama gdje ih ima – više mi se sviđa ova teorija. Stižemo na vrh, malo opečeni koprivama, ali ponovo uživamo u pogledu, ovaj puta na smaragdno-zelenu boju akumulacije Bočac i, naravno, slijedi poziranje i naslikavanje u svim kombinacijama. Utvrda Bočac je posljednje što uspijevamo obići prije nego dižemo ustanak i od vođe molimo promjenu dnevnog reda i ubacivanje nekoliko ćevapa u raspored i želudce. Glavni argument nam je dovoljno puta pređenih po 10 minuta da bismo zaslužili ćevape. Odluka je bila jednoglasna. Mali, veliki, sa salatom ili bez, s Jelenom ili Nektarom, ali definitivno zasluženo ulaze u dnevni red.

Nastavljamo put prema „Otocima“ kako smo svi mislili i pitamo se od kad to Bosna ima otoke i koliko ih je, u mislima nam arbitraža sa Slovenijom, pa možda ima kakve veze, ali po dolasku na našu šestu interesnu točku shvaćamo – otoke, ne otoci, kao Rastoke. Janjske otoke, izletište u blizini Šipova, kao i sve do tad viđeno, nas očekivano oduševljavaju kao i domaće stanovništvo koje nas oslovljava s „drugovi“. Nalazimo i osvježavajući slap te uživamo u oazi nemirnih voda i duševnog mira. I smijemo se i guštamo u šalama. Sad nam već i srca kucaju u istom ritmu. Spojio ih je sklad prirode koji nas opija.

Sedmi cilj dana je izvor rijeke Plive. Krešimir Free S. nas nepogrešivo dovodi do parkinga koji je, zamislite, samo 10 minuta hoda udaljen od izvora. Zapravo su tri, na različitim stranama. Dva su čudesna bučna izvora iz šume i stijena, a jedan je iz špilje. Vrijeme nam brzo prolazi, dnevnu vrućinu zamjenjuje predvečernja svježina i pomalo umor. Goranov GPS bilježi oko 26 000 koraka, cijelih 20 prehodanih kilometera, a samo nekoliko puta po 10 minuta. Zaista bogat dan.

Večera su nakoso specijaliteti iz ruksaka. Smijemo se i prepričavamo doživljaje u kolibi u prenoćištu Zelenkovac, u blizini mjesta Baraći, skrivenom duboko u šumi, na 12 stupnjeva čak i uz vatricu u kaminu koju nam je Krešo K. vrijedno naložio. Dodana vrijednost lokaliteta su hladni izvor i potočić, vrlo pogodni za hlađenje ugrijanih derivata hmelja iz gepeka. Noć provodimo pod pokrivačima, neki uz psihodeličnu glazbu sustanara, neki u društvu puhova, ali svi željni sna i odmora.

Dan drugi kreće zajedničkim doručkom i dilemom jesmo li u NP Una bili u studenome ili prosincu, neke tamo davne 2014. kad je Tanja BMW-om zagrlila kamen, a prolaznici odlučivali tko bi mogao biti Krešina životna suputnica. Rasprava prelazi saborske razmjere, a sve u prekrasno jutro na ugodnih 11 stupnjeva. Dilema oko ranijeg izleta se rješava jednostavnim pregledom objava na Fejsbuku – ako ni za što drugo, makar za kroniku izleta dobro posluži i opravdava svoje postojanje. Iako bi bilo zanimljivije danima ispitivati sjećanja svih sudionika – no da, moderna vremena, uspomene dostupne na tri dodira prstom po pametnom ekranu.

Izvori rijeke Sane su ponovo na nekoliko puta po 10 minuta hoda od trećeg skretanja pored crvenog brežuljka i osme ovce, nakon devetnaest serpentina po makadamu i tri Ivanova mlaza, poslije velike hrpe nulera u kamenolomu. I veličanstveni su, bajkoviti, divlji, a opet u svojoj ljepoti i zelenilu, dubini i svježini neobično smirujući. Toliko da ne želimo otići. Razbistruju um i krijepe srce. Toliko da, svjesni vremena koje nam ovdje prolazi u uživanju, već sad znamo da ćemo se morati odreći planiranog uspona na vrh Otomalj. Ova je ljepota toliko opijajuća da se ne možemo tako lako otrgnuti. Čak ni Senkini đumbir bomboni za neprijatelje nas ne uspijevaju pokolebati u guštu. A stvarno su gadni, ljuti i žestoki. Al' sve smo ih pojeli, nek' uđe u zapisnik.

Deseti zadani lokalitet je na Stazi kraljeva u okolici Šipova i Jajca. Samoporoglašavamo sebe tim kraljevima i spuštamo se stazom do slapa Sokočnice. U trenu nam se čini da smo došli na mjesto gdje žive vile i šumski duhovi, ponovo poboljšavamo cirkulaciju gazeći po kristalno čistoj i hladnoj vodi. Spuštamo se i do Sokolačke špilje i slušamo idejnog začetnika ove bajkovite priče, Krešu Free S., kako je sve ovo našao hodajući od ušća potoka, nekoliko sati. A nama je svu ovu ljepotu ponudio za samo 10 minuta hoda. Imamo novu mjernu jedinicu za vrijeme.

Odlučno gojzerice zamjenjujemo japankama i krećemo prema broju jedanaest na našem dnevnom redu. Plivsko jezero i vodenice na Plivi. Najhrabriji se odvaže na skok u bistru vodu ne mareći za to što se nitko drugi, ali baš nitko drugi, od popriličnog broja izletnika ne kupa. Oni nemaju svijest o mirisu znojnih majica u autu. Ostali guštaju u šetnji i razgledavanju, a posjetu završavamo nigdje drugdje nego za stolom.

Zadovoljni, pomalo umorni, pokušavamo nabrojati sve točke dnevnog reda ovoga vikenda prije nego smo stali ovdje, pod razno, na pizzi i nezaobilaznim ćevapima. I naravno, tekućim derivatima hmelja. Brzaci, izvori, slapovi, špilje, livade, kanjoni, šuma, stijene – sve nam to prolazi kroz glavu, izmjenjuju se slike sa smijehom. Duše su pune, a um pročišćen i okrijepljen onim najvrednijim što postoji - prirodom i dobrim društvom.

Putnici: Krešo S. Krešo i Branka K., Kruno M., Ivan S., Goran K., Senka D., Sandra P., Kristina C., Antonela M.V., Tanja L. Hana, Matea i Ivana M.

  Plan aktivnosti

  Daljinar od Strmca

Brezovo polje 2:30 h
Crna mlaka 2 h
Kapetanica 2:15 h
Predola 40 min
Velja glava 1 h

Tour de Zavizan

Back to Top