Gdje smo bili

Svake godine HPD Strmac Nova Gradiška organizira višednevni jesenski izlet. Ove godine za destinaciju je odabran Mosor, nama Slavoncima daleka i što se visine tiče, ''taman'' planina (najviši vrh je Veliki Kabal, 1339m/nm).

Polazak je bio predviđen u subotu 24.10.2015. u 3.00h, ispred pošte u NG. Već tada su se počele događati neobične stvari za jedan sasvim običan dvodnevni planinarski izlet. Nitko nije zakasnio tako da se nas 18 što mladih, što starih planinara ukrcalo u minibus i krenulo – točno u 3.00h. Nitko nije zaboravio osobnu iskaznicu i sve su bile važeće tako da smo bezbolno prošli i GP Stara Gradiška i GP Kamensko. Prilikom dolaska u zaselak Sitno Gornje (590 m/nm), udaljeno 15-tak km od Splita, nitko nije kukao da je zaboravio sendviče, rakiju, gojzerice i sl. tako da smo nabacili ruksake i u 11 sati krenuli prema planinarskom domu Umberto Girometta gdje nas je dočekao izuzetno gostoljubiv domar Špiro. Nitko nije pravio probleme oko smještaja tako da smo se vrlo brzo smjestili u sobe, nas 12 u skupni ležaj s krevetima na čak dva kata, a šest cura u malu sobu, koja je nakon (ne)prospavane noći prozvana škripava soba. Kad je Kruno(naš vodič) odredio vrijeme polaska nitko se nije bunio, niti odustao od predviđenog uspona na Veliki Kabal tako da smo u 13 sati svi krenuli od doma prema sjeveroistoku, stazom koja vodi po kamenjaru obraslom u nisko raslinje, planinske trave i mirisno ljekovito bilje. Nije se jurilo na vrh, već se išlo polako i bez velike žurbe tako da su svi stigli na vrh bez većih problema, iako je Krešo imao bliski susret s poskokom L veličine (do vrha je narastao do XXL veličine). Nije bilo ni kiše, ni magle, ni vjetra, ni oluje… Toga je dana bilo neobično toplo i vedro za mjesec listopad, pa smo na Veliki Kabal stigli kao da smo se uputili na plažu, u kratkim rukavima i sa sunčanim naočalama. Na vrhu nas nitko nije požurivao tako da smo oko sat vremena ljenčarili na suncu i uživali u divnom pogledu prema moru (O more dubokooo…), otocima (a bilo je i Jabuke - na vidiku) i Italiji (domar kaže da trebamo zahvaliti buri koja je udarala još toga jutra na odličnom pogledu), zatim na suncem obasjan Split, Trogir, Kaštelanski zaljev i kanjon rijeke Cetine, te na planine poput Biokova, Omiške Dinare, Dinare, Troglava, Kamešnice i Svilaje. Još ćemo dugo pamtiti taj predivan pogled na obje mosorske strane. Nitko se nije naljutio kad je Kruno promijenio plan i predložio da oni umorniji krenu prema domu uz pratnju iskusnog nam predsjednika Drage i domara Duše(dobre duše naše planinarske kuće na Strmcu), a ostatak ekipe u osvajanje vrha Vickov stup (1352m/nm). Nakon kratke šetnje po grebenu, došli smo do metalnog planinarskog skloništa postavljenog na samom vrhu, s kojeg se na sve strane širi pogled: i na more i na zaleđe i na veliki drveni križ koji je postavljen na Velikom Kabalu. Uz svjetlost čeonih lampi i svjetla Splita grada stigli smo bez povreda do doma, oko pola sedam. Nitko nije zabušavao kada su krenule vježbe istezanja ispred doma koje je vodila naša Sandra, a ako netko kaže da je Krešo zabušavao, vara se! Ipak je netko morao fotoaparatom ovjekovječiti tu veselu družinu. I čuvati burence piva… Obzirom na ogromnu količinu umora i toplinu u želucu zbog prefinog planinarskog gulaša, rakijice i crnog vina, brzo smo svi zaspali, a nitko nije hrkao tako da su se prozori tresli. I još smo imali sat vremena spavanja gratis – te se noći sat pomicao unatrag.

Nakon obilnog slavonskog doručka organiziranog na klupama ispred doma, u hladu visokih srebrnih jela, manja se grupa odlučila za obilazak idilične zelene livade s malim jezercem u podnožju doma, a ostatak se uputio vrlo ugodnom stazom do skloništa Kontejner. Cilj nam je taj dan bila špilja Vranjača. Uslijedila je promjena plana, pa smo se umjesto za pješačenje od doma do špilje odlučili za blažu varijantu i spustili u Žrnovnicu gdje smo dočekali naš mali škripavi autobus koji nas je prevezao do Dugopolja i špilje koja je još dodatano začinila našu mosorsku avanturu. Prije dolaska na autoput Split-Zagreb s divljenjem smo promatrali Mosor u cijeloj njegovoj dužini od 25 km, s ponosom smo ''odozdola'' gledali drveni križ na Velikom Kabalu i crveno sklonište na Vickovom stupu i konstatirali: Kakav neobičan izlet, pa nitko se nije posvađao! Sve pohvale ekipi koja je na Mosor krenula samo s jednim ciljem koji je i ostvarila – uživati, uživati i samo uživati… U tome nam je pomogao najstrpljiviji vodič na svijetu – Kruno i priroda koja nas je nagradila prelijepim vidicima i sunčanim danima.