Gdje smo bili

Mislim da je poprilično pretenciozno napisati osvrt na planinarski izlet, a obzirom na to da sam tek drugi put okusila značenje istoga.

Zaista ne znam u što se upuštam pa molim ne očekujte previše korisnih informacija!

Ne znam ni tko još sve organizira pohode i izlete u Društvu, ali sigurna sam da je ovaj organizirao Tihomir. Plakat za izlet zvučnog i dosjetljivog naziva Jesen stiže Lunjo moja me odmah privukao. Prijavljivali smo se online, a sve detaljne informacije smo dobili putem maila.

Ta nedjelja, 14.11. bila je pomalo tmurna, maglovita i kišovita. Nekako neprivlačna za šetnju, ali nakon predomišljanja, početnički entuzijazam je ipak prevagnuo. Većina prijavljenih se okupila na parkiralištu ispred zgrade Općine u 8 sati kako je planirano te smo s nekoliko vozila krenuli put Lipika do zacrtanog polazišta izleta – sela Šeovica. Parkirali smo tik do groblja. Nije baš idilično, ali može biti simbolično.

Moja intuicija je htjela lijevo no mnogi su već izdaleka vidjeli oznaku i krenuli desno. Isprva je osjećaj bio kao da zaista lunjamo po šumi. Staza stvarno nezahtjevna. Mi, koji smo do sada uglavnom hodali pognute glave pri usponu, gledajući u tuđe noge, sada smo mogli uživati u jesenskoj rapsodiji. Dakle, išli smo Cvijinom stazom. Shvaćam to samo zato što smo stali kod jednog drveta na kojem je pisala nadmorska visina 350 m, ime staze te se mogao udariti neki žig u planinarski dnevnik za koji tek saznajem.

Usput, ako ste instalirali aplikaciju za aktivnosti i želite ju koristiti, poželjno ju je upaliti. Ja sam to učinila tek na ovoj uzvisini pa mi je ruta na kraju izgledala kao da sam jedan dio puta preletjela.

Laganim usponom srećemo i daždevnjaka. Izgleda mi kao da baš vole hodati planinarskom stazom jer smo sreli bar još dva takva. Ne smijem zaboraviti spomenuti prekrasan i reprezentativan primjerak gljive muhare. Nisam baš sigurna koji dio staze je Kriva breza, ali pri jednom od većih uspona dok sam opet gledala prema dolje, uglavnom mahovinu, s desne strane primijetih malu brezu. Pomislih da je zbog nje put dobio ime.

Približavajući se cilju mogle su se vidjeti i biciklističke te konjičke staze. Nekoliko puta sam načula od drugih kako je planinarsko društvo Psunj dobilo potporu od europske unije pa su oznake zato lijepo uređene. Ja, iskreno, nisam primijetila, meni za sada sve izgledaju isto. Oko podne smo stigli do odredišta, u planinarski dom Omanovac koji se nalazi na nadmorskoj visini od 655 m. Oni koji su se nadali pogledu su nažalost ostali uskraćeni. Mogli su jedino gurnuti glavu kroz Kissing spot i napraviti jedan magloviti selfie. Koliko mi je magla omražena u nizini, toliko mi u planini izgleda bajkovito. Pogled je inače zaista lijep i seže preko Pakraca, Lipika, Kutine pa sve do sjeverozapadnog dijela Zemlje. Znam to jer sam nekoliko puta pila kavu na terasi planinarskog Doma i divila mu se. Meni zato nije bilo žao pa sam radije ostala u ugodnom društvu, u toplom Domu i to nakon finog ručka. Moja intuicija ovaj put nije zakazala i pretpostavljala sam da se tu nećemo dugo zadržati. Mnogi su, naime, žudjeli pogledati važnu nogometnu utakmicu.

Ne sjećam se točno u koliko sati smo krenuli nazad, ali sišli smo jako, jako brzo. Vraćali smo se s druge strane sve do Debelog rta. U Šeovicu smo stigli oko 14 sati i 30 minuta, čak i prije predviđenog vremena. Pretpostavljam da su svi bili sretni zbog utakmice. Mene je više veselilo što nisam odustala od ovog izleta.